Hrvatski jezik u 16. i 17. stoljeću bio je sveslavenski jezik i predavao se na europskim sveučilištima

Stjepan Krasić, hrvatski povjesničar i dominikanac, diplomirao je na Angelicumu, gdje je potom preuzeo Katedru crkvene povijesti. Bio je predsjednik Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu i glavni urednik časopisa Angelicum. Bio je savjetnik Kongregacije za proglašenje svetih u Vatikanu, a od 1997. dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Sagledavajući jezik kao bitnu odrednicu identiteta kojega naroda i godinama temeljito istražujući rimske i vatikanske arhive, došao je do iznimno vrijednih otkrića. Najnovije otkriće objavio je nedavno u članku u časopisu Sveučilišta u Splitu ST-OPEN pod naslovom: Croatian as an international language in the 16th and 17th centuries: evidence from the Vatican Archives. Njegovo je otkriće i povod  razgovoru u kojemu čitateljima Vijenca pojašnjava kako je hrvatski jezik zalaganjem papâ tijekom 16. i 17. stoljeća postao jezikom koji se poučavao i stručno proučavao na najuglednijim europskim sveučilištima. Kako će sam kazati: „Bio je naš, ali i svjetski!“

Izvor: Zagrebačka slavistička škola

Uzevši u obzir da protestantizam u nas nije uzeo većeg maha, kako su se u priču o međunarodnome ugledu hrvatskoga jezika ušetali protestanti?

Kraj 15. i cijelo 16. st. ubrajaju se u najdinamičnija i najsudbonosnija razdoblja ne samo europske povijesti. To je doba humanizma i renesanse, velikih geografskih otkrića i dramatičnih društvenih, političkih, kulturnih i vjerskih gibanja i promjena. Dok je Europa s optimizmom otkrivala druge kontinente, u njoj je, na inicijativu augustinskog redovnika Martina Luthera (1483–1546) izbila vjerska revolucija, prvo u Njemačkoj a potom se poput velikoga plimnog vala nezaustavljivo proširila po dobrom dijelu srednje i zapadne Europe. Opasnost je bila to veća što je s jugoistoka bila u punom zamahu osmanlijska najezda zaprijetivši cijeloj Europi dotad neviđenom katastrofom.

Širenju protestantizma u Hrvatsku najviše su doprinijeli njemački vojni časnici i vojnici na službi u hrvatskim krajevima među kojima se osobito zauzimao Hans Ungnad Weissenwolf (1493–1564), zemaljski kapetan štajerske i hrvatsko-slavonske vojne granice u službi Ferdinanda I. Habsburškog. Sudjelujući mnogo godina u ratu s Turcima, on se, kao i neki drugi protestanti, zanosio mišlju da bi se knjigama na hrvatskom jeziku i protestantskim propovjednicima reformacija mogla proširiti ne samo do Carigrada, nego i podignuti ustanak u cijelom Osmanskom Carstvu na korist reformacije. Istog uvjerenja bili su i drugi njemački zapovjednici, pa su s pomoću vojnih posada pokušali proširiti protestantizam i na dijelove Hrvatske pod osmanskom okupacijom.

Dok je protestantizam prevođenjem i izdavanjem knjiga tražio put do slavenskih naroda, pape su u okviru katoličke obnove pokušavali kulturno i politički povezati Slavene kako bi se othrvali turskoj invaziji te sačuvali katoličko crkveno jedinstvo koje je reformacijom postalo upitno. Budući da se od 14. stoljeća u europskim intelektualnim krugovima vjerovalo da svi Slaveni govore istim jezikom u kojem postoje veće dijalektalne razlike, kako bi pape u svojemu naumu uspjeli, što je najprije bilo važno učiniti?

Reformacija ili reforma po svojem izvornom značenju znači popravak i poboljšanje, a ne revoluciju ili radikalno rušenje postojećeg. Martin Luther je stvorio ne samo novi tip Crkve, nego i religije shvaćene kao odnos čovjeka s Bogom ili između Boga i čovjeka. U tom smislu bili su izbrisani svi posrednici među njima i zanijekana je bila vlast Crkve da autentično tumači Sveto pismo, a kao kriterij uvedeni su relativizam, subjektivizam i individualizam, koji je ponekad poprimao paradoksalne oblike. Luther je svoju volju poistovjećivao s Božjom, a papinu doktrinarnu nezabludivost u temeljnim pitanjima kršćanske vjere zamjenjivao svojom osobnom nezabludivošću. Bila je to prava vjerska revolucija, tako da su je ne samo katolici nego i pravoslavci smatrali mnogo više deformacijom kršćanske vjere nego njezinom reformacijom. Katolička crkva, sve da je to i htjela, nije smjela ostati nijema s obzirom na Lutherovu vjersku revoluciju koja se prozvala reformacijom.

I što je u vezi s time poduzela?

U nastojanju da reorganizira i obnovi sebe i cijelo društvo sazvala je opći crkveni sabor u Tridentu (1545–1563) koji je poduzeo opsežnu reformu svih svojih institucija i stavio u pogon sve raspoložive snage za obranu od širenja reformacije, ali i turske invazije. Plan je između ostalog predviđao i pojačan rad na približavanju Istočnoj crkvi koja dotle još nije bila zahvaćena reformacijom, i pojačano kulturno i vjersko uzdizanje naroda. Reforma koja je nakon toga uslijedila dala je snažan zamah cjelokupnom društvu. Od toga su između ostalog imali velike koristi i narodni jezici o kojima se dotad nije vodilo mnogo računa. Nametnula se potreba preciznog i jasnog izražavanja, što je prisililo katolike i protestante da, umjesto latinskoga koji je dotle bio jezik znanosti i visoke kulture, prijeđu na pučki govor koji je običnome narodu jedini bio razumljiv. Narodni su se jezici gotovo posvuda počeli užurbano normirati i usavršavati, tražio se najrašireniji i najsavršeniji govor kako bi poruke što lakše stizale do svakog čovjeka.

To je bila katolička obnova. A što je bilo s drugim kršćanskim crkvama, osobito s istočnima ili pravoslavnima?

Iz navedenog programa obnove istočnoeuropski pravoslavni kršćani nisu ni u kojem pogledu bili isključeni. Bili su prirodni saveznici protiv protestantizma i turske invazije. U tu se svrhu pokušalo za taj plan pridobiti Ruse kao najmnogobrojniji slavenski narod. Pape su u dva navrata u Moskvu slali svoje najbolje diplomate, ali Rusi nisu htjeli čuti ni za jedan prijedlog Katoličke crkve. Zato je ona svoju pozornost obratila dvama katoličkim slavenskim narodima: Poljacima koji su poslije Rusa bili najmnogoljudniji i dobro organizirani kako bi bili predvodnici u borbi protiv Turaka, i Hrvatima koji su već u prošlosti jedini u liturgiji rabili staroslavenski crkveni jezik i služili kao svojevrstan most i posrednik između Katoličke crkve i istočnoslavenskih pravoslavnih naroda. U prilog tome planu išla je činjenica što je ne samo u to vrijeme nego i mnogo kasnije vladalo prilično rašireno uvjerenje da svi slavenski narodi govore istim jezikom i da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje. Ako tako stoje stvari – rezonirali su pape – bilo bi dovoljno izabrati najrašireniji i najrazumljiviji slavenski „dijalekt“ kako bi se na njemu mogle tiskati knjige za katoličke slavenske, ali i pravoslavne narode europskog Istoka i na taj način ujediniti sve Slavene kako za crkveno jedinstvo tako i zajedničku borbu protiv zajedničkih neprijatelja: protestanata i Turaka.

Dekret Kongregacije za širenje vjere izdan 16. listopada 1623. u ime pape Urbana VIII., kojim se nalaže uključivanje hebrejskog, grčkog, arapskog, kaldejskog i ilirskog jezika u nastavne programe

Članak Stjepana Krasića objavljen je u časopisu Sveučilišta u Splitu ST-OPEN

Davni san Solunske braće o jedinstvu slavenskih naroda ispunio se barem dijelom 16. listopada 1623. A hrvatski je jezik tada stajao uz bok biblijskim jezicima (hebrejskom i klasičnom grčkom) i jezicima svjetske kulture (latinskom, novogrčkom, arapskom i staroslavenskom ). Zašto nam je taj datum izuzetno važan za razumijevanje povijesti vlastitoga jezika i daljnjih standardizacijskih procesa?

Slaveni su se u vrijeme misije Solunske braće politički već bili podijelili na plemenski organizirane države u kojima su se govorili regionalni, plemenski dijalekti koji su postupno počeli poprimati „nacionalne“, odnosno državne „boje“. Činjenica je da je Ćiril prije polaska u Moravsku 863. preveo i ponio sa sobom najnužnije svetopisamske i obredne knjige na dijalekt solunskih Slavena koji je bio razumljiv većini, ako ne i svim Slavenima, što je odigralo veliku ulogu u stvaranju njihova kulturnog i političkog jedinstva. Međutim taj je prijevod, kao i svako drugo ljudsko djelo, usporedo s nacionalnim jezicima, s vremenom postao sve teže razumljiv ne samo narodu, nego i svećenicima. Uzimajući u obzir tu činjenicu, u Rimu se poslije Tridentskog sabora raspravljalo o „dijalektu“ na kojemu bi za slavenske narode trebalo izdavati knjige: na staroslavenskomu ili ga zamijeniti modernijom i mnogo razumljivijom varijantom. Odluka rimskih jezikoslovaca pri Kongregaciji za širenje vjere među kojima je bilo naročito mnogo ukrajinskih Rusina bila je da se ide na noviju varijantu koju su upotrebljavali hrvatski glagoljaši. Taj su jezik pape dekretima propisivali kako za tiskane crkvene knjige namijenjene pravoslavnim Slavenima tako i njegovo učenje na sveučilištima. Budući da je staroslavenski Ćirilov prijevod bio smatran „svetim“ i općeslavenski je naslijedio sakralnost, tako da ga je Katolička crkva stavila na istu razinu s prijašnjim biblijskim jezicima (hebrejskim, kaldejskim i klasičnim grčkim) te ga kao novi jezik uvrstila u istu kategoriju novijih ili nebiblijskih jezika: grčkog govornog, arapskog i „ilirskog“, odnosno hrvatskog jezika. Ni na jednomu od njih, naime, nije izvorno napisana nijedna knjiga Svetog pisma, nije napisana nijedna knjiga Novog zavjeta, nego su samo prevođene. U tim razmišljanjima latinski nije spomenut jer je bio službeni jezik, ali to se pretpostavljalo. Iako ni na jednomu od njih nije napisana nijedna knjiga Svetog pisma, oni su ipak samom tom činjenicom na neki način bili „konsekrirani“.

Vratimo se ipak još dalje u prošlost. Istaknuli ste na 52. seminaru Zagrebačke slavističke škole da su uvjerenja o hrvatskome jeziku kao korijenu drugih slavenskih jezika postojala i ranije tijekom 16. stoljeća, što će reći da je prije same inicijative papâ za hipotetski opći vjerski jezik Slavena kandidiran upravo hrvatski jezik. Tko je zaslužan za to?

U izboru „ilirskoga“ nije ništa rađeno ishitreno. Prije bilo kakve odluke o izboru najraširenijeg i najsavršenijeg slavenskog „dijalekta“ na kojemu su trebale biti izdavane crkvene knjige tiskane za sve slavenske pravoslavne narode, 1598/99. papa Klement VIII. (1592–1605) povjerio je isusovcima koji su u to vrijeme gotovo po cijeloj Europi imali gustu mrežu svojih učilišta osnovanih nakon Tridentskog sabora da istraže koji bi to slavenski „dijalekt“ bio najpogodniji. Od te su ankete sačuvani odgovori dvojice uglednih jezikoslovaca koje je 1943. objavila Mađarska akademija znanosti i umjetnosti u Budimpešti. Prvi je bio slovački isusovac Teofil Kristek (1561–1622), rektor jednog kolegija u Mađarskoj. Slovački isusovac i poliglot napisao je da bi to trebao biti hrvatski (lingua croatica). Za to je naveo sljedeće razloge: 1. taj se jezik mnogo govori u krajevima pod Turcima, a govore ga i učeni ljudi i političari; 2. on je „majka i korijen“ ostalih slavenskih jezika; 3. njegov je izgovor „najljepši i najslađi“, bez hijata i tvrdih suglasnika; 4. najbliži je svojemu staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Za Kristeka je, dakle, štokavica kao inačica hrvatskog književnog jezika najrašireniji govor ne samo na hrvatskom području, nego i u susjednim krajevima pod turskom vlašću, pa čak i na turskom dvoru. Drugi odgovor poslao je španjolski isusovac Alfonso Carillo (1553–1618), rektor zavoda u slovačkom gradu Šala nad Váhom (latinski Sellia, mađarski Vágsellye) i nekadašnji profesor teologije u Parizu (1584) i Beču. On je 24. siječnja 1600. podnio sljedeće izvješće Acquavivi u kojemu je – između ostaloga – naveo: „Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka“. Pod pojmom „naroda Istoka“ mislio je na Ruse, Ukrajince i Bjeloruse. Oba jezikoslovca upotrebljavaju izvorno hrvatski jezik (lingua croatica). Mišljenja ostalih jezikoslovaca o tom pitanju nisu sačuvana. No i to je bilo dovoljno da izbor padne na hrvatski i da hrvatski, kako se tada u Italiji govorilo, bude izabran za moderni općeslavenski jezik umjesto nekadašnjeg staroslavenskoga crkvenoga jezika.

S obzirom na to da ove godine obilježavamo barem dva spomena vrijedna rođendana – 150 godina Odsjeka za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta i 450. obljetnicu rođenja Bartola Kašića, možete li nam štogod kazati i o ulozi Bartola Kašića u stoljeću koje je, kako tvrdite, vjerojatno najuspješnije u hrvatskoj povijesti u pokretanju ili rješavanju svih relevantnih jezičnih pitanja i problema?

Mislim da niste pogriješili što ste izabrali Kašića, svestranog učenjaka i jezikoslovca s kojim je počeo znanstveni pristup proučavanju hrvatskog jezika. O njemu je možda najviše pisano jer je na tom području on najviše i učinio. Budući da je isusovački red dao i više drugih jezikoslovaca, o njima treba istraživati u Povijesnom arhivu Isusovačkog reda u njihovoj Generalnoj kuriji u kojemu postoji vrlo dobar katalog svih isusovaca koji su se istakli na bilo kojem području. U Rimu je pri hrvatskoj nacionalnoj crkvi Sv. Jeronima postojala istoimena bratovština u koju su bili učlanjeni mnogi ugledni jezikoslovci kao urednici crkvenih knjiga za sve slavenske jezike. Današnji Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima posjeduje dobro sačuvan arhiv o njima. O njima također postoji dobro sačuvana arhivska građa u Povijesnom arhivu nekadašnje Kongregacije za širenje vjere. Drugim riječima, ako se želi nešto novo reći, treba poći u Rim i istraživati.

Vaš nam je predan rad pokazao da se hrvatski jezik izučavao i poučavao na prestižnim europskim sveučilištima prije nego u hrvatskim školama. Što biste naposljetku poručili tvorcima školskih priručnika i što očekujete od stručne javnosti?

Moj je rad plod višegodišnjeg istraživanja i odricanja koje se ne može ni vremenski ni novčano izraziti. U tome me vodila isključivo ljubav prema znanosti i vlastitom narodu. Jedina će mi nagrada za to biti ako moja otkrića dobiju mjesto u hrvatskoj znanstvenoj literaturi, osobito u školskim priručnicima. Ako primjera radi u svim relevantnim priručnicima hrvatske kulturne povijesti stoji istaknuto da je hrvatski jezik tek 1847. umjesto latinskoga uveden u Hrvatski sabor, dok se on postupno uvodio u osnovne škole do samog izbijanja Prvog svjetskog rata, ne vidim zbog čega te znanstveno prevladane informacije ne bi bile zamijenjene onima koje svjedoče da se on davne 1599. počeo predavati na sveučilišnoj razini ne u nekoj opskurnoj seoskoj zabiti, nego u papinskome Rimu te da je od 1623. obvezan nastavni predmet na najprestižnijim europskim sveučilištima.

Jezik je mnogo važniji od pukog sredstva komuniciranja s drugima. Mi s bilo kime na svijetu možemo komunicirati ako naučimo njegov jezik, ali ga uza sve poštovanje koje moramo imati prema njemu nikada nećemo osjećati svojim. Samo nas materinski jezik okuplja u jednu nacionalnu zajednicu i čini onime što jesmo i što želimo biti. Hrvatski narod ima pravo znati da je njegov jezik u najvišim crkvenim i akademskim sredinama uživao toliki ugled da mu je bila namijenjena uloga općeslavenskog jezika koju je dotle stoljećima imao staroslavenski crkveni jezik i da je bio svrstan u istu kategoriju u kojoj su se nalazili „biblijski jezici“ (hebrejski, kaldejski i klasični grčki) i jezici svjetske kulture (latinski, arapski). Dakle, jedan od šest svjetskih jezika. Drugim riječima: bio je naš, ali i svjetski! Upravo to sadrže autentični, provjereni i provjerljivi dokumenti iz pismohrane Katoličke crkve, najstarije i najpouzdanije globalne ustanove na svijetu bez koje bi ne samo crkvena svjetska povijest bila mnogo siromašnija. Da su činjenice iznesene u mojemu članku prije bile poznate, bile bi sasvim nepotrebne Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967) i još uvijek aktualne polemike oko njegova identiteta i slični dokumenti. Sada su svakom pismenom čovjeku na svijetu dovoljna samo dva klika da se u to uvjeri. Zato mislim da nije nerealno očekivati od odgovornih i odgovarajućih hrvatskih državnih ustanova zaduženih za kulturu i znanost da se ta važna otkrića unesu u sve relevantne nacionalne publikacije. Bez toga sva znanost, moje višegodišnje mukotrpno istraživanje po inozemnim arhivima i knjižnicama i ono oduševljenje koje je narod pokazao saznavši za ta otkrića, ne bi imali smisla.